Kada sam pristupio ovoj jedinici, koja je brojala mnogo više članova, bio sam mlad, neiskusan i plašljiv. Bio sam jedan od krupnijih u jedinici, i kao takav, na meni su bili svi teži poslovi. Rat se osećao u vazduhu, a mi smo se spremali onako na brzinu, ko će i kako taktizirati, ko će pucati, ko će lečiti, ko će nas motivisati, ko će biti pička koju ću šutirati.
Pored pukovnika, trenirani smo od strane svojih ličnosti, karaktera i onog najbitnijeg, muda. Ako nisi imao muda, imao si malo vremena da ih skupiš. Svako je imao svojih 5 mnuta pred spavanje, da se presabere i razmišlja. Neki su čitali, neki tiho jecali, neki drkali, ja sam krišom cevčio rum, drkao i ponekad plakao, prisetivši se Kazablanke ili neki divnih ženskih nogu.
Mi smo mnogo brže stigli ratu, nego što je on došao nama. Na putu za Andoru, gde smo trebali biti obična patrola, odstojnica, ako mene pitate prva linija na vatri, prvi koji će bivati pokošeni i pobijeni.
Dakle na putu za Andoru, konvoj je bio bombardovan, strašne scene, lete delovi vozila, tela, prašina, krv, proliven mi je rum! Pravi haos!
Ujutru, kada sam se iskobeljao između leševa, krenuo sam da tražim preživele i usput neke resurse koje bi mi omogućili siguran put do Mansarde i pokušaj pukog preživljavanja tamo. Znate kako sam završio? Sa ovom trojicom, prvoklasnih bilmeza! Sjajno sam se uklopio, baš smo došli jedni drugima kao kec na deset. Od osnovnih stvari, pronašli smo nešto hrane, dve boce ruma, švercovan duvan, kupljen na Neprijateljskoj teritoriji, špil karata i jedan kasetofon. Sjajno, dosta je i to, ako planirate da umrete krajem meseca. Elem, četiri bilmeza, kakvi smo takvi smo, sjajno smo se uklopili. Sami sigurno ne bi preživeli ovde, ovako, jedni u drugima videli smo oslonac. Tako su, posle kratkog upoznavanja, mada tvrdim da su se duše naše poznavale suviše dugo, stečeni i nadimci po kojima ćemo postati poznati. Postati veliki. Postati deo istorije.
Ovo je sedmi dan bitisanja u ovoj Mansardi. Trebalo je obezbediti ovo mesto za život. Pronašli smo dovoljno municije za 10 godina, osposobili prostor i smestili se u svoj novi dom. Stare knjige su nam pomogle, posadivši neke biljke, posadili smo i novu nadu. Ruma trenutno nema, a nema ni mesa. Moraću se spustiti do grada, orobiti grupu pirata ili učtivo plaćati. Neprijatelja još nema, ali oseća se njihov smrad u vazduhu. U Andori duvaju strašni vetrovi, gradski trg iako lep, danima je pust. Još uvek krijemo uniforme, trenutno mrtvi, krećemo se međ' ovim tzv živim svetom i tražimo duvan za motati.
Pored pukovnika, trenirani smo od strane svojih ličnosti, karaktera i onog najbitnijeg, muda. Ako nisi imao muda, imao si malo vremena da ih skupiš. Svako je imao svojih 5 mnuta pred spavanje, da se presabere i razmišlja. Neki su čitali, neki tiho jecali, neki drkali, ja sam krišom cevčio rum, drkao i ponekad plakao, prisetivši se Kazablanke ili neki divnih ženskih nogu.
Mi smo mnogo brže stigli ratu, nego što je on došao nama. Na putu za Andoru, gde smo trebali biti obična patrola, odstojnica, ako mene pitate prva linija na vatri, prvi koji će bivati pokošeni i pobijeni.
Dakle na putu za Andoru, konvoj je bio bombardovan, strašne scene, lete delovi vozila, tela, prašina, krv, proliven mi je rum! Pravi haos!
Ujutru, kada sam se iskobeljao između leševa, krenuo sam da tražim preživele i usput neke resurse koje bi mi omogućili siguran put do Mansarde i pokušaj pukog preživljavanja tamo. Znate kako sam završio? Sa ovom trojicom, prvoklasnih bilmeza! Sjajno sam se uklopio, baš smo došli jedni drugima kao kec na deset. Od osnovnih stvari, pronašli smo nešto hrane, dve boce ruma, švercovan duvan, kupljen na Neprijateljskoj teritoriji, špil karata i jedan kasetofon. Sjajno, dosta je i to, ako planirate da umrete krajem meseca. Elem, četiri bilmeza, kakvi smo takvi smo, sjajno smo se uklopili. Sami sigurno ne bi preživeli ovde, ovako, jedni u drugima videli smo oslonac. Tako su, posle kratkog upoznavanja, mada tvrdim da su se duše naše poznavale suviše dugo, stečeni i nadimci po kojima ćemo postati poznati. Postati veliki. Postati deo istorije.
Ovo je sedmi dan bitisanja u ovoj Mansardi. Trebalo je obezbediti ovo mesto za život. Pronašli smo dovoljno municije za 10 godina, osposobili prostor i smestili se u svoj novi dom. Stare knjige su nam pomogle, posadivši neke biljke, posadili smo i novu nadu. Ruma trenutno nema, a nema ni mesa. Moraću se spustiti do grada, orobiti grupu pirata ili učtivo plaćati. Neprijatelja još nema, ali oseća se njihov smrad u vazduhu. U Andori duvaju strašni vetrovi, gradski trg iako lep, danima je pust. Još uvek krijemo uniforme, trenutno mrtvi, krećemo se međ' ovim tzv živim svetom i tražimo duvan za motati.
Нема коментара:
Постави коментар