Prošla je i ta proslava. Ta svadba. Bolest. Gnušam se od familijarnih okupljanja koja uključuju primitivno skakanje uz seljačku muziku, ispijanje alkohola na pogan način, verujte mi alkohol nije to zaslužio.
Muka mi je svih. Odvratni su. Ne mrzim ih, ali moj pogled ka njima je odvratan.
E sada kad sam to preživeo, mogu da se vratim svom crnilu. Mogu ponovo da uživam sam, da slušam muziku koju ja volim, da je slušam kako ja hoću, da uživam u nekoj knjizi ili nekom pogledu, ili da posmatram hipnotisanu gomilu. I da se pravim da nisam jedan od njih. Moći ću da pijem kako volim, i da pušim kako volim, i da se obučem kako volim.
Moći ću ponovo sebe, ponekad, da mrzim. Moći ću tome da se smejem.
Jebote ja kao da sam preživeo rat, a ne jednu jebenu svadbu. Ljudi su dosadni.
Uskoro mi počinje škola. Tamo ima takvih ljudi. Glupih. Previše radoznalih. Dosadnih. Ljigavih. Zaista ne želim da počnu predavanja, još barem jedan mesec. Ovako imam još 10 dana nazovi slobode.
Moću ću slobodno da se prepustim svojoj svakodnevnici. Moći ću da se opijem još koji put. Još malo na miru da patim. Još nešto da kažem o tome.
Moći ću još malo da vodim rat protiv sebe.
Još neko slovo da napišem. O njoj.
Нема коментара:
Постави коментар