петак, 22. јануар 2016.

stare ljubavi i isti poroci

Ustala je i otvorila prozor.
Sunce je zracima polivalo njeno nago telo.
Otela mi je cigaretu koju sam tek pripalio.
Smešila minse očima.
Pustila je Hendriksa i pribila se uz mene.
Pustila je da nas polije hladan vazduh oktobarskog jutra.
Njena mirisna kosa prektivala je moje grudi,
Moja ruka je nežno klizila preko njenih leđa.
Na trenutal sam poželeo da ovo potraje čitavu večnost.
Zatim prva zvonjava telefona razbija iluziju,
na stotine komadića.
Razbijena poput stakla.
Budim se, pomalo besan, previše sjeban.
Razbijam slušalicu telefona o zid, dok palim cigaretu.
Napolju je magla.
Kalendar mi govori da je 28.
Prazna boca vina mi govori da sam prokleto smeće.
A opet onaj lik iz ogledala, rasečene usne,
Užasno bledog lica i crnih podočnjaka,
Kroz smešak mi govori da sam genije.
Opet znaci novog ludila.
Još jednog ludila.
Ubijam bledo i neobrijano lice.
Proklete iluzije.

Нема коментара:

Постави коментар