Opet se gubim. Danas nisam pijan. Pio sam, ali ne dovoljno. Šta je dovoljno? Dovoljno je granica razuma. Granica svesti. Da, baš ono kada pobegnem od realnosti, sadašnjosti i celog jebenog sveta. Baš sam tada uvek pokušavao da isključim sve što osećam. Ali to nikako nisam uspevao. Ne znam zašto. Obično bih sedeo u svojoj sobi, u opštem haosu, sam u mraku, previše pijan, maštao da ja nisam ja. Maštao bih da sam neko drugi, da sam daleko odavde i da ništs of mog života ne postoji. Ljubio bih zabranjene usne. Hvatao zabranjene osmehe, poljupce i poglede. Bežao bih na kraj tog sveta. A na kraju kada bih došao k sebi od te terapije, ostaje jebeni mamurlul, povraćanje, neka čudna mržnja prema sebi pomešana sa ponosom. I opet bih taj mamurluk učinio podnošljivijim tako što bih uživao uz kafu i muziku, napisao bih psr redova i sve bi nestalo. I tako svalo bogovetni put. Tražim sreću u malim stvarima. U stvarima koje nemaju veze sa ljudima. Ljudi su mi odvratni. Uglavnom, sebe kad pogledam u ogledaloo, osetim neki osećaj koji mi govoti gde sam se to zajebao. Evo još jedne julske večeri, sedim u polumraku pono poražen. Ponovo poželim da umrem. Ispraćen pesmom 'summertime sadness'. Razvučen je i taj osmeh. I opet u svoj toj sjebanosti, osećam se dobro. Još jedan dan sam preživeo. Možda sam ipak pobedio. Jebiga.
Нема коментара:
Постави коментар