петак, 22. јануар 2016.

ne volim iluzije koje ne napravim

Nepopravljiv sam ti prijatelju. Prolaze dani. Sunce obasjava prve dane Juna. Uskoro će moj rođendan. A ja samo želim da budem sam.
Voleo bih da u toj mojoj samoći i tišini, bude i ona. Samo da me gleda, da se smeši i da bude tu. Njeno prisustvo bi ubilo sve vas. Srušilo ovaj svet. Uništilo svaku prepreku. Ali, daleko je. Njeno prisustvo je san. Nisam od onih koji beže od snova. Pobegnem ponekad. Zašto? Ponekad nisam raspoložen za sećanja koja dođu baš tu u san, naprave iluziju, osmeh je tu. Tu je ona doza sreće. Nemiri ne postoje. Ne postoje mračne misli. Ne postoje tišine pune vrisaka. Ko vrišti? Moja duša. U tišini. Dubogo u meni. Ne volim takve stvari. Ne volim magiju. Barem ne takvu magiju. U jednoj ruci je iluzija sreće, a u drugoj se odvija trik. U drugoj ruci je prava priča. A ja uvek gledam u pogrešnu ruku.
Ponekad se u svom svetu zatrčim dubogo kroz mračan tunel, sa bocom viskija, vrišteći. Terajući sve dovraga. Urlajući. Taj tunel je u mom svetu. Ne znam koliko je dugačak, ne znam ima li kraja. Prelazio sam samo prvih dvadesetak metara. Jurio sam iluziju da je uništim. Ne volim iluzije koje ja ne napravim.
Pusti me sada.

Нема коментара:

Постави коментар