Juče sam obilazio neka mesta u gradu koja su me podsećala na neka ne tako davna vremena.
Ali opet ta vremena kao da su bila pre milion godina. Tako sam se osećao.
Priznajem, osetio sam dozu sete i tuge. To i ne bi bilo tako čudno da se nisam neprestano kezio. Kakva kombinacija, ha?
Osmeh, adrenalin, trema, seta, tuga, opet taj smeh. Sve to izmešano.
Jebena osećanja, zar ne?
Zanimljivo je to što se ja nikada ne bih ponovo vratio na ta mesta i nikada ne bih ponovo poželeo da proživim sve te stvari. Najbolje je ne dirati prošlost. Ne čeznuti za njom. Desilo se, pa šta?
Jebiga, ideš dalje. Nema mesta kajanju, niti šaljenju za nekim stvarima.
I da, prvo batali tu misao, znaš dobro o kojoj govorim, da baš ta 'Sve bih ponovo'. E pa izvini, razbiću ti iluziju. Opet ja o tim iluzijama. A baš skoro sam govorio jednoj osobi kako mrzim kada neko razbija iluzije, baš kada je ona to iz sve snage meni radila. A vidi ironije bejbi, sada ja to radim tebi.
Prošlost je lav koji spava, i ako ga probudiš, provešćeš se gadno. Demoni prošlosti, grizu i kidaju tvoje telo na komade, samo ako im dopustiš to. Jebiga, bejbi, pusti to.
Neka ide niz vodu. Niz reku.
Zamisli reku. Reku iznad koje piše tvoje ime! Tvoju reku! I kada nešto pustiš nizvodno, ono je otišlo nedostižnom bujicom vremena i nikada se neće vratiti. Jebiga bejbi.
Svet je jedno veliko i okrutno mesto, i moraš da naučiš kako da plivaš uzvodno, čak i kada ne preostane nijedan čamac za beg, čak i kada se desi brodolom i taj jebeni Titanik.
A ja volim povremeno baciti pogled na svoju prošlost. Imam utisak da me povremeno sustiže i tapka po ramenu. Nasmešim joj se, pa produžim dalje.
O divne li Junske večeri bejbi. Nema mesta za prošlost u ovom vozu. Ovaj voz ide na dalek put. Na nepoznate destinacije. Sa mnom u kupeu su Bluz, Tuga, Samoća, moje dve stare prijateljice. I da, tu je opet onaj ludak Osmeh.
Prati me kao blesav.
Ali opet ta vremena kao da su bila pre milion godina. Tako sam se osećao.
Priznajem, osetio sam dozu sete i tuge. To i ne bi bilo tako čudno da se nisam neprestano kezio. Kakva kombinacija, ha?
Osmeh, adrenalin, trema, seta, tuga, opet taj smeh. Sve to izmešano.
Jebena osećanja, zar ne?
Zanimljivo je to što se ja nikada ne bih ponovo vratio na ta mesta i nikada ne bih ponovo poželeo da proživim sve te stvari. Najbolje je ne dirati prošlost. Ne čeznuti za njom. Desilo se, pa šta?
Jebiga, ideš dalje. Nema mesta kajanju, niti šaljenju za nekim stvarima.
I da, prvo batali tu misao, znaš dobro o kojoj govorim, da baš ta 'Sve bih ponovo'. E pa izvini, razbiću ti iluziju. Opet ja o tim iluzijama. A baš skoro sam govorio jednoj osobi kako mrzim kada neko razbija iluzije, baš kada je ona to iz sve snage meni radila. A vidi ironije bejbi, sada ja to radim tebi.
Prošlost je lav koji spava, i ako ga probudiš, provešćeš se gadno. Demoni prošlosti, grizu i kidaju tvoje telo na komade, samo ako im dopustiš to. Jebiga, bejbi, pusti to.
Neka ide niz vodu. Niz reku.
Zamisli reku. Reku iznad koje piše tvoje ime! Tvoju reku! I kada nešto pustiš nizvodno, ono je otišlo nedostižnom bujicom vremena i nikada se neće vratiti. Jebiga bejbi.
Svet je jedno veliko i okrutno mesto, i moraš da naučiš kako da plivaš uzvodno, čak i kada ne preostane nijedan čamac za beg, čak i kada se desi brodolom i taj jebeni Titanik.
A ja volim povremeno baciti pogled na svoju prošlost. Imam utisak da me povremeno sustiže i tapka po ramenu. Nasmešim joj se, pa produžim dalje.
O divne li Junske večeri bejbi. Nema mesta za prošlost u ovom vozu. Ovaj voz ide na dalek put. Na nepoznate destinacije. Sa mnom u kupeu su Bluz, Tuga, Samoća, moje dve stare prijateljice. I da, tu je opet onaj ludak Osmeh.
Prati me kao blesav.
Нема коментара:
Постави коментар