Letnje noći su uvek pravile neku zbrku u meni. Gubio sam se u tišini. Bez snage, moći i znanja nešto da kažem, a kamoli napišem. Najviše volim Juni. Ne znam zbog čega. Prijao mi je taj mesec. Uvek. Ne zato što sam rođen u Junu, postoji nešto drugo. Šta? Ja to ne umem ni sebi da objasnim, a kamoli tebi prijatelju.
Ne, nije zbog rođendana, definitivno. Ne volim svoj rođendan. Nikako. Junske večeri i noći su bile posebne. Terale su me da budem budan do prvih sunčevih zraka. Makar bio toliko umoran da ne mogu da se okrenem u krevetu, ja sam bdeo budan celu noć. Um mi je radio brzinom svetlosti. Tada su se najčešće stvarale crne rupe. Sanjario sam, leteo, video, pričao, ljubio, smejao se. Onda bih stvarno zaspao. I to je bio osećaj, kao da umirem. Da, tako je, iako ne znam kakav je osećaj umreti, ovo je izgledalo baš tako. Baš taj osećaj je odavao neki opor ukus, čudnovato, opor ukus olakšanja. Osećaj poslednjeg izdisaja i poslednjeg 'Jebiga'.
Baš tako sam se osećao. I kada bih se vratio među žive, posle samo par sati tog sna. Ja neretko nisam uspeo razaznati da li je sve moje bilo iluzija, ili se nešto od toga stvarno desilo. I takva jutra su bila teška, teška ali simpatična. Provodio bih takvo jutro uz šolju dobre i jake kafe, jeftine cigarete. To je bio moj jutarnji bluz. Čudna igra. Nego se igra sa mnom. Možda su to demoni, samo sada prilaze odakle ih ja ne očekujem. Možda je i ovo moj san. Ne znam, rekoh ti da me letnje noći zavežu da ne mogu pisati ni govoriti, a pogledaj ovo. Ima barem deset rečenica! Da li su stvarne!? Hah, ko će ga znati. Nadam se, nadam se da nikada neću saznati. Ne volim razbijene iluzije. A ovu stvaram ja. U istom momentu je i loša i dobra za mene. I ta moja iluzija, krije na desetine hiljada drugih iluzija. A ja sam ponekad dovoljno izgubljen da kročim u mrak i da ih dodirnem jednu po jednu.
Osećam se dobro i očajno u isto vreme. Postoji li još dublji mrak koji mogu da dotaknem? Jutarnji bluz.
Ne, nije zbog rođendana, definitivno. Ne volim svoj rođendan. Nikako. Junske večeri i noći su bile posebne. Terale su me da budem budan do prvih sunčevih zraka. Makar bio toliko umoran da ne mogu da se okrenem u krevetu, ja sam bdeo budan celu noć. Um mi je radio brzinom svetlosti. Tada su se najčešće stvarale crne rupe. Sanjario sam, leteo, video, pričao, ljubio, smejao se. Onda bih stvarno zaspao. I to je bio osećaj, kao da umirem. Da, tako je, iako ne znam kakav je osećaj umreti, ovo je izgledalo baš tako. Baš taj osećaj je odavao neki opor ukus, čudnovato, opor ukus olakšanja. Osećaj poslednjeg izdisaja i poslednjeg 'Jebiga'.
Baš tako sam se osećao. I kada bih se vratio među žive, posle samo par sati tog sna. Ja neretko nisam uspeo razaznati da li je sve moje bilo iluzija, ili se nešto od toga stvarno desilo. I takva jutra su bila teška, teška ali simpatična. Provodio bih takvo jutro uz šolju dobre i jake kafe, jeftine cigarete. To je bio moj jutarnji bluz. Čudna igra. Nego se igra sa mnom. Možda su to demoni, samo sada prilaze odakle ih ja ne očekujem. Možda je i ovo moj san. Ne znam, rekoh ti da me letnje noći zavežu da ne mogu pisati ni govoriti, a pogledaj ovo. Ima barem deset rečenica! Da li su stvarne!? Hah, ko će ga znati. Nadam se, nadam se da nikada neću saznati. Ne volim razbijene iluzije. A ovu stvaram ja. U istom momentu je i loša i dobra za mene. I ta moja iluzija, krije na desetine hiljada drugih iluzija. A ja sam ponekad dovoljno izgubljen da kročim u mrak i da ih dodirnem jednu po jednu.
Osećam se dobro i očajno u isto vreme. Postoji li još dublji mrak koji mogu da dotaknem? Jutarnji bluz.
Нема коментара:
Постави коментар