Volim onaj osećaj kada dođeš kući uveče, posle svih obaveza, i svojih i tuđih.
Onaj osećaj mira i tišine, ono kad jedva čekaš da uđem u svoja četiri zida.
Odmorim od sebe, od ljudi.
Sada je skoro 2 sata poslepodne. A ja jedva čekam da odem odavde.
Da se uvučem u svoju sobu. Da se konačno opustim.
Da prestanem da budem ono što nisam.
Možda ću se jednostavno napiti.
Možda ću čitati. Pisati.
Radiću nešto, pustiću nek teče.
Jebiga. Jebena gužva.
Smeta mi to.
Gužva u školi, gužva u saobraćaju, prevozu.
Čak i misli u mojoj glavi lete velikom brzinom.
Boli me glava.
Nema tišine.
Kad će da padne mrak? Da me malo ne prepoznaju.
Da se malo sakrijem.
Povučem.
Samo malo. I onda opet sutra ista priča, isto cimanje.
Još jedan dan bliži vikendu. Vikendom nestajem. Na dugo.
Bežim. Pobegao bih sada. Ovog momenta.
Нема коментара:
Постави коментар