четвртак, 23. октобар 2014.

23.oktobar. Kafa. Kiša. I moja sanjarenja.

Uvek sam uživao u malim stvarima.
Na primer kafa. Uživam u kafi kad god mogu. To su te sitnice, koje su ustvari toliko velike i baš mnogo znače. 
Barem meni.
Napolju je hladno, mokro. Pusto. Uživam na prozoru, posmatrajući moj grad, moje ulice, ispijajući savršeno dobru kafu.
Ha-ha, na trenutak bih pomislio da mi nije ništa. Možda bi mi bilo bolje da pada sneg.
Sneg obožavam. Kao klinac neki. Zima je savršeno doba.
Skuvao sam dobru kafu. Slušam i dobru muziku.
Okej, ovaj dan i nije tako loše počeo. Ustvari, baš suprotno. Odličan je.
Vidiš?
Ovo me diže, 3 minuta neke moje interne nirvane, zajebancije, jedna dobra kafa, dobra muzika i neki fin pogled.
Možda i dobro prođe ovaj četvrtak. Možda.
Četvrtak, korak od vikenda. Vikenda u kom ću nestati. Potonuti. Napiti se. I verovatno isključiti iz ovog sveta, a onda ponedeljak, opet drugi ja.
I utorak, dan koji mrzim. Ne znam zašto.
Treba mi odmora. Beg od stvarnosti, svakodnevnice. 
Svaki dan zamišljam jednu malu kućicu duboko u šumi, bez telefona, laptopa, TV-a, samo pucketanje vatre, piće, moje knjige i ja. Idilična slika.
Odmor.
Nisam ja fizički umoran. Ja samo psihički želim da se odmorim. Ne mogu sve ovo da izdržim.
Negde daleko, sam. 
Da jebeno izbacim sve iz sebe.

Нема коментара:

Постави коментар