-Nasmej se! , misao mi je prekinuo simpatični dekica na platou ispred SKC-a.
Zatim je mahnuo i rukom pokazao da priđem. Malo oklevanja, ali ipak priđoh.
-Dobar dan! Nasmej se!, ponovio je stariji gospodin. Želeo je da nacrta portet.
Svidela mi se i ta ideja i pristadoh.
-Da li da skinem naočare? , upitah.
-Da, da, bolje je bez njih, ljubazno odgovara.
Gospodin Nole, kako sam u međuvremenu saznao da se zove, ima 85 godina,
živi nadomak Kalemegdana, i kako sam kaže, crta jer mu to prija, zbog svoje krvi.
Crta jer mu je to gušt, a novca ima da preživi.
Posle ovog portreta za minut, ostao sam tu na platou i slušao jednu od najuzbudljivijih priča,
životnih priča, jednog čoveka. Nisu to bile priče rekla kazala, koje su promenile nekoliko
verzija i nisu to knjige koje je neko napisao pre deset ili pedeset godina. To je priča iz prve ruke,
jednog finog gospodina, koji me je viša puta pitao da li me gnjavi. Na kraju dana shvatih da nisam pogrešio što sam zastao da me nacrta.
-Imate li mušterija danas?, upitah.
-Slabo., kratko je odgovorio, koncetrisan na skiciranje.
-Živite ovde u centru Beograda?, nastavljao sam sa pitanjima.
-Odrastao sam u Ustaničkoj, sada živim nadomak Kalemegdana.' i dalje ljubazno odgovara na moja pomalo i dosadna pitanja.
-Koliko imate godina?, znatiželjno sam pitao.
-Ah, ne bih mogao to sada da pogodim., radosno je odgovorio.
-Pa koje ste godište?, pomalo nekulturno sam želeo to da saznam.
-Rođen sam 1932. godine, sada je lakše da pogodimo., i dalje uz smeh odgovara Nole.
-Moj deka je rođen 1934. godine, rekoh.
-O pa dobro, da li se dobro drži?, ozbiljnijim tonom je upitao, kao da poznaje mog dedu i kao da se zaista brine za njega.
-Da, dobro se drži, često se šeta i još uvek ima snage u njemu.,odgovorih pomalo zbunjeno.
Kada je portret završio, naplatio mi je simboličnh stotinu dinara, a ja oduševljen pojavom ovakvog čoveka, pozvah ga na piće u SKC.
-Već sam popio kafu, kada sam stigao., ljubazno se zahvalio Nole.
I baš kada sam pomislio da je ovo jedan kratak, nesumnjivo zanimljiv i divan susret, priča je krenula svojim tokom i vreme je za mene stalo.
-Nisam bio nekoliko dana, bio sam bolestan, ali danas sam došao i nikoga sem tebe nije bilo., počeo je svoje zanimljivo izlaganje Nole.
-Od kada sam se vratio iz Francuske, posle bombardovanja, izlazim ovde i skiciram ljude. Nekad ih ima više, nekada manje. Obilazim i Kalemegdan koji sam zavoleo, još pre pola veka. Vidiš ovu zgradu preko puta?, pokazavši mi lepu zgradu sa nekim natpisom na njoj, nisam mogao videti šta piše, bili smo suviše daleko.
-Vidim, baš je lepa zgrada., iskreno odgovorih.
-Tu je sve počelo, tu sam sa nepunih 15 godina počeo da radim u fotografskoj radnji. Sve što sam naučio, naučio sam kod oca u radnji, ovde sam se pojavio i počeo da radim. Radio sam punih 8 godina. Ma kakvih 8, 10 godina!, brzo se ispravio.
-Živeo sam u Rauša Košćuškog, tamo kod Kalemegdana, tad sam ga i zavoleo. Radio sam sve dok firma nije počela slabije da radi. I onda nas na ulicu!,nastavlja priču koja me već interesuje i ne nameravam da se pomerim odavde.
-Kako na ulicu, nisam znao da se snađem, kažu da biram park gde ću da fotografišem, ja preplašen, ne znam šta da radim. Uvideh brzo da sam se džabe plašio, i da je posao na ulici sto puta bolji od posla u fotografskoj radnji. U radnji sam mesečno zaradjivao tadašjih 2000 dinara, na ulici sam toliko zaradjivao dnevno!, žustro je pričao.
-Vidiš ovo pozorište, bilo je najveće u celoj Jugoslaviji, a vidiš ulicu, ulica ti je najveće pozorište na svetu!, rečenica koja mi se urezala, i koja je samo početak.
Zatim je mahnuo i rukom pokazao da priđem. Malo oklevanja, ali ipak priđoh.
-Dobar dan! Nasmej se!, ponovio je stariji gospodin. Želeo je da nacrta portet.
Svidela mi se i ta ideja i pristadoh.
-Da li da skinem naočare? , upitah.
-Da, da, bolje je bez njih, ljubazno odgovara.
Gospodin Nole, kako sam u međuvremenu saznao da se zove, ima 85 godina,
živi nadomak Kalemegdana, i kako sam kaže, crta jer mu to prija, zbog svoje krvi.
Crta jer mu je to gušt, a novca ima da preživi.
Posle ovog portreta za minut, ostao sam tu na platou i slušao jednu od najuzbudljivijih priča,
životnih priča, jednog čoveka. Nisu to bile priče rekla kazala, koje su promenile nekoliko
verzija i nisu to knjige koje je neko napisao pre deset ili pedeset godina. To je priča iz prve ruke,
jednog finog gospodina, koji me je viša puta pitao da li me gnjavi. Na kraju dana shvatih da nisam pogrešio što sam zastao da me nacrta.
-Imate li mušterija danas?, upitah.
-Slabo., kratko je odgovorio, koncetrisan na skiciranje.
-Živite ovde u centru Beograda?, nastavljao sam sa pitanjima.
-Odrastao sam u Ustaničkoj, sada živim nadomak Kalemegdana.' i dalje ljubazno odgovara na moja pomalo i dosadna pitanja.
-Koliko imate godina?, znatiželjno sam pitao.
-Ah, ne bih mogao to sada da pogodim., radosno je odgovorio.
-Pa koje ste godište?, pomalo nekulturno sam želeo to da saznam.
-Rođen sam 1932. godine, sada je lakše da pogodimo., i dalje uz smeh odgovara Nole.
-Moj deka je rođen 1934. godine, rekoh.
-O pa dobro, da li se dobro drži?, ozbiljnijim tonom je upitao, kao da poznaje mog dedu i kao da se zaista brine za njega.
-Da, dobro se drži, često se šeta i još uvek ima snage u njemu.,odgovorih pomalo zbunjeno.
Kada je portret završio, naplatio mi je simboličnh stotinu dinara, a ja oduševljen pojavom ovakvog čoveka, pozvah ga na piće u SKC.
-Već sam popio kafu, kada sam stigao., ljubazno se zahvalio Nole.
I baš kada sam pomislio da je ovo jedan kratak, nesumnjivo zanimljiv i divan susret, priča je krenula svojim tokom i vreme je za mene stalo.
-Nisam bio nekoliko dana, bio sam bolestan, ali danas sam došao i nikoga sem tebe nije bilo., počeo je svoje zanimljivo izlaganje Nole.
-Od kada sam se vratio iz Francuske, posle bombardovanja, izlazim ovde i skiciram ljude. Nekad ih ima više, nekada manje. Obilazim i Kalemegdan koji sam zavoleo, još pre pola veka. Vidiš ovu zgradu preko puta?, pokazavši mi lepu zgradu sa nekim natpisom na njoj, nisam mogao videti šta piše, bili smo suviše daleko.
-Vidim, baš je lepa zgrada., iskreno odgovorih.
-Tu je sve počelo, tu sam sa nepunih 15 godina počeo da radim u fotografskoj radnji. Sve što sam naučio, naučio sam kod oca u radnji, ovde sam se pojavio i počeo da radim. Radio sam punih 8 godina. Ma kakvih 8, 10 godina!, brzo se ispravio.
-Živeo sam u Rauša Košćuškog, tamo kod Kalemegdana, tad sam ga i zavoleo. Radio sam sve dok firma nije počela slabije da radi. I onda nas na ulicu!,nastavlja priču koja me već interesuje i ne nameravam da se pomerim odavde.
-Kako na ulicu, nisam znao da se snađem, kažu da biram park gde ću da fotografišem, ja preplašen, ne znam šta da radim. Uvideh brzo da sam se džabe plašio, i da je posao na ulici sto puta bolji od posla u fotografskoj radnji. U radnji sam mesečno zaradjivao tadašjih 2000 dinara, na ulici sam toliko zaradjivao dnevno!, žustro je pričao.
-Vidiš ovo pozorište, bilo je najveće u celoj Jugoslaviji, a vidiš ulicu, ulica ti je najveće pozorište na svetu!, rečenica koja mi se urezala, i koja je samo početak.
Нема коментара:
Постави коментар