Danas sam bmom gradu. Sve se činilo kao san. Osećao sam se kao da sanjam. Kao da ništa od toga nije stvarno. Ta praznična atmosfera, hiljade svetiljki, svi ti nasmejani ljudi. Ništa nije bio stvarno. Kao da je sve bilo deo jedne iluzije. Jednog sna.
Čak sam se i ja gubio i povremeno nestajao u odrazu izloga.
Opet mi je falio san. Ponovo sam se susretao sa rupama u sećanju. Ponovo sam plesao među crnim rupama.
U prvim danima ove godine, baš kao i u poslednjim danima protekle, borio sam se sa nesanicom. I pogodi, gubio sam bitku.
San mi je bio preko potreban. Ali svet snova je za mene bio zaključan. Gubio sam interesovanje za sve. Nedostajalo mi je snage. Ovo su dani koji su idealni za spavanje. Dani koje moraš da prespavaš ili ćeš umreti. Nisam mnogo pričao. Nisam ni pio.
A opet kada bi jutro došlo, prethodnog dana ne bih se sećao, osećao bih se polomljen kao posle neke burne noći. Povraćalo bi mi se, glava me je konstantno bolela. I ja tu ništa nisam mogao da uradim. Pustio sam sve i čekao da prođe.
Spustio sam loretne na pola, čisto da malo svetlosti uđe i pobedi mrak. Zatim bih se vratio u krevet, čitao razne pesme i knjige, slušao bluz i pokušavao da prežiivim.
Čekao sam da prođe. Moralo je kad tad. U meni je sve bilo ubijeno. Osećao sam se zavejano, kao moj grad, koga je pogodio sneg. Voleo sam sneg. Sneg je skrivao sve. Nekako mi je zima bliska. Od praznika sam pobegao. Krio sam se od prijatelja i porodice. Jedino što mi je ovih dana trebalo je malo samoće i tišine, i samo malo manje bola. Usamljenost me nije bolela, samo je ponekad bila nepodnošljiva. Tišine mi nikad nije bilo dosta, iako su tada moje misli bile glasnije od celog sveta, tišina mi je trebala.
Trebalo mi je i sna. Danima nisam spavao.
Koračam na granici svetla i tame, ponekad me proguta jedna strana, ponekad druga. Svetlost možda ponekad nije tako jaka, ali ume da pobedi tamu. A tama, tama nije tako crna kao što izgleda. Krije tajne, ali nije to loše. Ko ih ne krije?
Čak sam se i ja gubio i povremeno nestajao u odrazu izloga.
Opet mi je falio san. Ponovo sam se susretao sa rupama u sećanju. Ponovo sam plesao među crnim rupama.
U prvim danima ove godine, baš kao i u poslednjim danima protekle, borio sam se sa nesanicom. I pogodi, gubio sam bitku.
San mi je bio preko potreban. Ali svet snova je za mene bio zaključan. Gubio sam interesovanje za sve. Nedostajalo mi je snage. Ovo su dani koji su idealni za spavanje. Dani koje moraš da prespavaš ili ćeš umreti. Nisam mnogo pričao. Nisam ni pio.
A opet kada bi jutro došlo, prethodnog dana ne bih se sećao, osećao bih se polomljen kao posle neke burne noći. Povraćalo bi mi se, glava me je konstantno bolela. I ja tu ništa nisam mogao da uradim. Pustio sam sve i čekao da prođe.
Spustio sam loretne na pola, čisto da malo svetlosti uđe i pobedi mrak. Zatim bih se vratio u krevet, čitao razne pesme i knjige, slušao bluz i pokušavao da prežiivim.
Čekao sam da prođe. Moralo je kad tad. U meni je sve bilo ubijeno. Osećao sam se zavejano, kao moj grad, koga je pogodio sneg. Voleo sam sneg. Sneg je skrivao sve. Nekako mi je zima bliska. Od praznika sam pobegao. Krio sam se od prijatelja i porodice. Jedino što mi je ovih dana trebalo je malo samoće i tišine, i samo malo manje bola. Usamljenost me nije bolela, samo je ponekad bila nepodnošljiva. Tišine mi nikad nije bilo dosta, iako su tada moje misli bile glasnije od celog sveta, tišina mi je trebala.
Trebalo mi je i sna. Danima nisam spavao.
Koračam na granici svetla i tame, ponekad me proguta jedna strana, ponekad druga. Svetlost možda ponekad nije tako jaka, ali ume da pobedi tamu. A tama, tama nije tako crna kao što izgleda. Krije tajne, ali nije to loše. Ko ih ne krije?
Нема коментара:
Постави коментар