Stajao sam na dokovima, posmatrao na stotine napuštenih čamaca. Posmatrao nekolicinu borodova koji su dolazili i odlazili, otpozdravljajući pijanog stranca, ledenog pogleda, otpozdravljajući ovom gradu. Gradu živih mrtvaca. Gradu spuštenih glava. Ovom gradu u kome sve i dalje diše, ali ništa ne živi.
Ovom gradu koga su ubili ti zli ljudi, i gradu koje je ubio te zle ljude. Gradu sa lažnim osmehom. Pijanom gradom.
Meni. Pijanom strancu, ledenog pogleda, bez nade, bez snova, bez budućnosti i prošlosti.
Oni su prolazili dalje i dalje. Non stop pozdravljajući grad, i stotine bednika koji su ovde. Prolaze brodovi, nemirnom rekom.
Jedino stojimo dokovi i ja, držeći ovaj grad golim plećima. Grad sazdan od suza pepela i prolivene krvi. Grad sazdan od duhovai duša, svih bednika, ološa, pijanaca, sazdan od njihovih snova.
Zamišljao sam sebe u tom brodu, kako zauvek odlazim i napuštam sve ovo, kako otresam isti taj pepeo sa oronulog kaputa, smešeći se, grlivši nju.
Zamišljao sam sebe nasmejanog u tom brodu, bele palube, crvenih klupa, i niskog debeljuškastog kapetana sa velikim crnim brkovima u blistavo beloj odori.
Zamišljao sam to. I nju kraj sebe. I taj grad iza nas.
Нема коментара:
Постави коментар