Stranica dnevnika.
Bio sam gladan, hteo sam svoje parče kolača, hteo sam svojih pet minuta, nisam hteo svoje parče svemira, hteo sam ceo svemir!
A onda si se pojavila ti u ovom životu, i sjebala ceo koncept! I jesi bila si najlepša greška koju sam ponavljao. I bićeš najkraća i najtužnija, ali i najlepša uspomena u ovoj mojoj priči.
Možda nisi jedina, ali o tebi postoje priče i pisma. Pisma koja sam pisao, putujući iz grada u grad, iz države u državu, sa kontinenta na kontinent.
Pisma koja ti nikada nisam poslao. Pisma koja ti nikada nisu stigla. Postojiš dušo, postojiš. Negde u nekom paralelnom univerzumu, postojimo mi. Sigurno. Negde smo zajedno, negde su dva srca spojena. A sada, deli nas zemaljska kugla, ponos, i ćutanje.
Ćutanje koje nas je razdvojilo.
Najviše me je bolelo to što nisam koristio prave reči. I to, to nas je dovelo do ovoga. Do daljine. Daljine između dva srca, a ona je najgora. Možda ćemo se sresti na onom trgu, gde smo se prvi put sreli, gde smo se prvi put poljubili.
U tom, večnom gradu. Gde i dalje postoji naša ljubav, i večno plamti. Nisi mi bila jedina, niti sam tebio bio jedini. Ali nepojmljivo je govoriti da se nismo voleli, da se ne volimo i da se nećemo zauvek voleti.
Ja ću se i dalje truditi da nastavim svojim putem i da nastavim svoju priču u koju iznenadno uletela i sve mi pomrsila. I ne možeš da veruješ koliko mi je drago zbog toga.
Kaikoura Island, New Zeland, July 1964.
Bio sam gladan, hteo sam svoje parče kolača, hteo sam svojih pet minuta, nisam hteo svoje parče svemira, hteo sam ceo svemir!
A onda si se pojavila ti u ovom životu, i sjebala ceo koncept! I jesi bila si najlepša greška koju sam ponavljao. I bićeš najkraća i najtužnija, ali i najlepša uspomena u ovoj mojoj priči.
Možda nisi jedina, ali o tebi postoje priče i pisma. Pisma koja sam pisao, putujući iz grada u grad, iz države u državu, sa kontinenta na kontinent.
Pisma koja ti nikada nisam poslao. Pisma koja ti nikada nisu stigla. Postojiš dušo, postojiš. Negde u nekom paralelnom univerzumu, postojimo mi. Sigurno. Negde smo zajedno, negde su dva srca spojena. A sada, deli nas zemaljska kugla, ponos, i ćutanje.
Ćutanje koje nas je razdvojilo.
Najviše me je bolelo to što nisam koristio prave reči. I to, to nas je dovelo do ovoga. Do daljine. Daljine između dva srca, a ona je najgora. Možda ćemo se sresti na onom trgu, gde smo se prvi put sreli, gde smo se prvi put poljubili.
U tom, večnom gradu. Gde i dalje postoji naša ljubav, i večno plamti. Nisi mi bila jedina, niti sam tebio bio jedini. Ali nepojmljivo je govoriti da se nismo voleli, da se ne volimo i da se nećemo zauvek voleti.
Ja ću se i dalje truditi da nastavim svojim putem i da nastavim svoju priču u koju iznenadno uletela i sve mi pomrsila. I ne možeš da veruješ koliko mi je drago zbog toga.
Kaikoura Island, New Zeland, July 1964.
Нема коментара:
Постави коментар