Pitam se, da li sam postao deo zaborava? Da li sam i dalje tu, ili sam usputna stanica iz prošlosti? Da li sam i dalje važan?
Da li me i dalje pamti? Ili sam jedno obično, i nebitno postojanje.
Pitam se, da li se iz zaborava može pobeći.
Ovde je hladno i pusto. Čini mi se da sam zaboravljen.
Ostavljen na klupi u parku, u sred jeseni, pod sivim oblacima.
Svetlo u mraku koje vidim je žar cigarete, a toplina koju osećam je ono piće koji zatalasa stvarnost.
Stvarnost tog parka, te jeseni, zaborava.
Ružna stvarnost.
Želim da ne postojim tu. Zaboravi me, nije me briga.
Samo me skloni iz stvarnosti. Jednom i zauvek.
Ja ovde više nemam svrhe.
Ova stvarnost nije moja. Ni vreme.
Da li me i dalje pamti? Ili sam jedno obično, i nebitno postojanje.
Pitam se, da li se iz zaborava može pobeći.
Ovde je hladno i pusto. Čini mi se da sam zaboravljen.
Ostavljen na klupi u parku, u sred jeseni, pod sivim oblacima.
Svetlo u mraku koje vidim je žar cigarete, a toplina koju osećam je ono piće koji zatalasa stvarnost.
Stvarnost tog parka, te jeseni, zaborava.
Ružna stvarnost.
Želim da ne postojim tu. Zaboravi me, nije me briga.
Samo me skloni iz stvarnosti. Jednom i zauvek.
Ja ovde više nemam svrhe.
Ova stvarnost nije moja. Ni vreme.
Нема коментара:
Постави коментар