"život teče posle burnih noći,svako jutro ja se budim
sam.." idu stihovi legende Beogradskog asfalta ,Dušana Prelevića Preleta.
To je bio stari gradski mangup. Svaka pesma mu je na mestu. Čovek je strašan.
Svaka reč me tako ošine, da mi adrenalin proradi. U tim momentima,kao da gledam
njegovim očima. To su njegove reči,njegov glas. Gledati očima Beogradskog
mangupa 60-ih 70-ih i 80-ih godina 20.veka je stvarno dobro.
I da potpuno sam normalan. Nisam pio,niti se drogirao. Samo
sam osetio nešto mnogo dobro,nešto bolje od seksa. Nešto što me njiše levo
desno. Osećam da mi se ponovo otvaraju one ,već davno pomenute,crne rupe. Vozim
se kroz njih,putujem i moram da priznam da uživam. Bolje je nego prošli put.
1000 puta bolje.
"sad ja živim život svoj,samo laž je bila svaka tvoja
reč.."
Rekao je jednom Dušan Prelević.
Rekao sam ja jednom da ću biti tu,ali ubrzo sam iščezao,kao
magla. Ostao sam samo bleda uspomena,kao dim cigarete.
Jebiga,u životu na greškama učimo. Samo ja nikako da naučim.
Нема коментара:
Постави коментар