среда, 5. новембар 2014.

Avanturista. Kišni dani.


Koračam pločnikom novog grada.
Pada kiša. Podne je. Ustao sam sad.
Mamuran sam. Noćasm se opio.
Daleko sam, ali ne dovoljno.
Moram da se sredim. Krenuo sam da nešto doručkujem i popijem kafu.
Hrana u hotelu je sranje. Nemam cigarete. 
Čudo nisam noćas glavu izgubio.
Noćas sam video jednu lepoticu.
Verujte mi, ovakva lepotica se viđa jednom u životu.
Od sinoć me progone njene oči. Sanjao sam ih.

Posle doručka sam kupio cigarete, neku hranu za poneti i viski.
Predugo sam u ovom gradu. Duže od jednog dana.
Tražiću njene oči. Nestale su u magli.
Na motoru. Jebeno ne mogu da ne mislim o njoj.
A ne znam ni kako se zove. 
Moram da se obrijem. Jedino šta je dobro u onom jebenom hotelu je dobro kupatilo.
Nemam ni jebeni brijač. 
Ništa od brijanja za sada.

Probudio sam se u baru, u kom sam noćas pio.
Gazdarica me smestila u poslovne prostorije.
Možda smo se jebali. Jebozovna je.
Možda navratim opet tamo, jednom.
Vraćam se u hotel. Plaćam račun i nestajem.
Goriva ima dosta. Dobro je. 
Pre tri dana sam zaradio dosta novca.
Radio sam kao konobar u nekom restoranu prepunom italijanskih mafioza.
Jebeni žabari.
Menjao sam čoveka koga sam poznavao čitavih 5 sati.
Sa kojim sam veče posle toga popio karton Džek Denijelsa.
Jebeni žabari ostavljaju dobar bakšiš.
Ovoliko sam zaradjivao za pola meseca.
Možda se i tamo ponovo vratim.
Sada idem dalje. 
Jebena kiša i dalje pada.

Нема коментара:

Постави коментар