Budim se. Ponovo sam imao košmar. Ali košmar nije
prestao,čak ni kada sam se probudio. Za mene postoji samo danas,samo
sadašnjost. Samo taj košmar koji me progoni svakog dana kada se probudim. Nema
prošlosti,nema budućnosti. Nema ničega. Samo haos. Haos u mojoj glavi,haos u
ljudima,haos svuda oko nas. Sve što smo mogli uništili smo. I poslednji delić
ljudskosti u sebi. Ostala je samo ljuštura koja nasumično luta gradom tražeći
tračak nade tražeći poslednju šansu,koja je već odavno iskorišćena.
Nema sećanja,nema ničega. Trudim se da se setim,ali nešto me
izjeda iznutra. Nešto mi uništava sećanja. Kao da se jedan dan ponavlja. Kao da
nema kraja. To su crne rupe. Ja sam jedan od onih zombija koji nasumično
lutaju,tražeći nešto, Tražimo rešenje za svoje probleme. Tražimo pomoć. Možda
tražimo i oproštaj. Ja samo tražim sećanje. Jedno jedino sećanje.
Možda će mi to sećanje pomoći da naučim da se sećam. Da
vidim svoju prošlost. Kada budem uspeo da vidim svoju prošlost,videću i svoju
budućnost.
Znaš,uvek je u meni goreo onaj mali plamen. Taj plamen
nikada nije mogao biti ugašen. Pokušavali su mnogi,pokušavao sam i ja. I nije
ugašen. Taj plamen je nada. Nadam se da ću uspeti da uradim nešto. Nešto čega
ću se sećati. Nadam se da ću uspeti da kontrolišem crne rupe. Jednom.
Možda mi i ne zaslužujemo ništa od toga! Možda. Ali ko će
znati to. Ostaje mi samo da probam. Nemam šta da izgubim. Već sam sve
izgubio,odavno.
Нема коментара:
Постави коментар