Napolju je hladno. Moj park je pust.
Jedino sam ja tu. Pijan.
Samo moj park i ja. Jedino ga ja nisam izdao. Niti ću.
Ovaj park je istrpeo mnogo mojih pijanih noći. On je sad deo mene.
Moj prijatelj.
Bilo je uživanje piti u parku, na ovoj jebenoj zimi. Da opet sam pijan.
Priznajem da bežim od sebe i od svojih osećanja. Priznajem.
Slušao sam najlepše balade. I to me je pogodilo.Želim da priznam i to da sam pijan zbog nje, i 1000 drugih problema.
Priznajem. Opet sam pao na kolena. Opet sam izgubio, ahahah.
Jebiga.
Priznajem, volim je. Priznajem, u problemu sam. I što je najgore, priznajem da sam sam.
I to me najviše ubija.
Ali dobro. Jebiga. Može uvek bolje. Kao sada. Sada sam pijan.
Sada čitam poeziju, sada sam u drugom svetu. Sada osećam svaki stih.
Sada svaki stih posvećujem nekom.
Sada mojim rečima dajem ONO, dajem im jebenu dušu.
Imam li ja dušu? Ko sam ja da nekom dajem, ili uzimam dušu?
Ne znam. Ali znam da moje priče meni mnogo znače. Mislim da bih odavno totalno pukao da nema ovih priča.
Baš me briga da li će da ti se svide, ti čitaoče, ako postojiš uopšte. Ja sam tu da svoje srce stavim u par redova, i da završim s tim.
Kada više jebeno ne budem imao potrebu da pišem i da ti se jadam, ja to neću raditi.
Ja pišem jer želim, i jer moram. Tako to osećam.
Jebiga.
Jedino sam ja tu. Pijan.
Samo moj park i ja. Jedino ga ja nisam izdao. Niti ću.
Ovaj park je istrpeo mnogo mojih pijanih noći. On je sad deo mene.
Moj prijatelj.
Bilo je uživanje piti u parku, na ovoj jebenoj zimi. Da opet sam pijan.
Priznajem da bežim od sebe i od svojih osećanja. Priznajem.
Slušao sam najlepše balade. I to me je pogodilo.Želim da priznam i to da sam pijan zbog nje, i 1000 drugih problema.
Priznajem. Opet sam pao na kolena. Opet sam izgubio, ahahah.
Jebiga.
Priznajem, volim je. Priznajem, u problemu sam. I što je najgore, priznajem da sam sam.
I to me najviše ubija.
Ali dobro. Jebiga. Može uvek bolje. Kao sada. Sada sam pijan.
Sada čitam poeziju, sada sam u drugom svetu. Sada osećam svaki stih.
Sada svaki stih posvećujem nekom.
Sada mojim rečima dajem ONO, dajem im jebenu dušu.
Imam li ja dušu? Ko sam ja da nekom dajem, ili uzimam dušu?
Ne znam. Ali znam da moje priče meni mnogo znače. Mislim da bih odavno totalno pukao da nema ovih priča.
Baš me briga da li će da ti se svide, ti čitaoče, ako postojiš uopšte. Ja sam tu da svoje srce stavim u par redova, i da završim s tim.
Kada više jebeno ne budem imao potrebu da pišem i da ti se jadam, ja to neću raditi.
Ja pišem jer želim, i jer moram. Tako to osećam.
Jebiga.
Нема коментара:
Постави коментар