'Prošla su tek dva dana od moje egzibicije. Činilo mi se da je prošla čitava večnost.
Uživao sam u svakom trenutku slobode.
Svakim delom sebe, svakim atomom, ja sam osećao ovu slobodu. Svaki trenutak slobode.
Bilo je predobro.
Po prvi put se predaš svom snu, i kapiraš da je to ono za čime si žudeo čitav život. I kapiraš kako da osećaš to. Kako da se prepustiš i kako da živiš. Ovo je moj trenutak.
Napuštao sam novi grad. Kao da nisam ni bio u njemu. Prespavao sam u kolima, bilo je lepo napolju. Radio sam čitava 4 sata za neki sitan novac. Dovoljno za hranu i gorivo. Ali imao sam još kod sebe.
Rešio sam da odem van grada. Da živim u manjem mestu. U prirodi. Barem da budem kratko.
Na izlasku iz grada stao sam na veliku pumpu, kupio bocu viskija, nešto konzervirane hrane, cigarete, i mapu regije koju planiram da obiđem.
Na sledećem velikom stajalištu uzimam šator i krećem putem jedne od najlepših i najvećih šuma na ovim prostorima.
Nikad ovo nisam radio, prvi je put. Pa videćemo.
Nalazim dobro mesto. Parkiram kola, i pokušavam da zapalim vatru. Ne uspevam kremenom, i koristim benzin. Na ovo nisam ponosan. Kada se vatra rasplamsala dovoljno. Zavalio sam se , otvorio viski i počeo da listam neku knjigu. Džepna literatura, sa pumpe. Kad je već počelo da mi se vrti od viskija, batalio sam čitanje, zavalio sam se i posmatrao nebo.
Bila je jebena tišina, vatra je i dalje dobro gorela. A nebo je bilo sjajnije od svih jebenih dragulja na svetu.
Nebo je bilo prelepo, mogao sam da vidim njene oči kako sijaju među zvezdama.
Viski je počeo da odrađuje svoje. Dobro sam se pokrio, bilo je jebeno ledeno.
I zaspao, misleći a nju, zvezde, nebo, vatru, i viski koji je goreo u meni.'
Нема коментара:
Постави коментар