'Bio je to letnji dan, bilo je vrelo. Ja sam se pakovao. Sav moj život je stao u jednu torbu.
Par dobrih majica, dva para pantalona, donji veš, brijač i jedno polomljeno ogledalo. U drugoj ruci, bila je pisaća mašina, lovački nož mog dede i jedan upaljač.
To je bilo sve. Ne računajući na desetine papira ispisanih mojim pričama, anegdotama i ispovestima.
Sve je stalo u jednu torbu. Spakovao sam sve. I seo u kola. Morao sam u prvu prodavnicu da kupim cigarete.
Ovaj grad je premali za mene. Moram što pre da odem.
Svaka stvar mi je bila draga. Naročito nož mog dede. Bele drške, kožne futrole. Prelep nož.
Ovaj nož kao i žena, koliko je bio lep, toliko je bio smrtonosan. Ko zna koliko ljudi sam ozledio ovom stvarčicom.
Kupio sam sve što je bilo potrebno, i seo sam u kola.
Nisam znao gde ću, ali sam morao da idem. Imao sam potrebu da gutam asfalt.
Tog, 25.jula krenuo sam iz mog grada. Pušio sam cigarete, slušao muziku, i nisam brinuo ni o čemu. Preda mnom je bio put. I ja sam jedva čekao da ga pređem.
Mislim da je to taj put koji svaki čovek mora u životu jednom da pređe. Sam sa samim sobom.
Da se otarasi problema i muka.
Osećao sam se jebeno dobro, ne znam koliko dugo sam vozio, ali pao je mrak.
Ja nisam prestajao. S vremena na vreme sam sipao gorivo, popio kafu ili neko hladno piće.
Posle drugog dana, osećao sam umor. Našao sam neki motel udaljen skoro 900 kilometara od mog grada. Nije bio hotel sa sedam zvezdica ali nije bio loš.
Rešio sam da se obeznanim. Kupio sam nešto hrane, da ne crknem od gladi.
I kupio sam bocu viskija, i dosta nekog jeftinog, domaćeg piva. Vremena sam imao na pretek.
Želeo sam da ga dobro iskoristim. A trebalo mi je i jebeno tuširanje.
Od čega sam bežao? Ne znam. Ali žudeo sam za adrenalinom. Za avanturom. Zato sam pokupio sve jebene pare od gazde. Sve sam mu oteo i upustio se u neku svoju avanturu, ne znam gde će me odvesti. Spustila se kiša, povukla me je u svoje tamno plavetnilo, bilo je lepo. Bio sam pijan.
Viski i pivo su odradili svoje.'
Par dobrih majica, dva para pantalona, donji veš, brijač i jedno polomljeno ogledalo. U drugoj ruci, bila je pisaća mašina, lovački nož mog dede i jedan upaljač.
To je bilo sve. Ne računajući na desetine papira ispisanih mojim pričama, anegdotama i ispovestima.
Sve je stalo u jednu torbu. Spakovao sam sve. I seo u kola. Morao sam u prvu prodavnicu da kupim cigarete.
Ovaj grad je premali za mene. Moram što pre da odem.
Svaka stvar mi je bila draga. Naročito nož mog dede. Bele drške, kožne futrole. Prelep nož.
Ovaj nož kao i žena, koliko je bio lep, toliko je bio smrtonosan. Ko zna koliko ljudi sam ozledio ovom stvarčicom.
Kupio sam sve što je bilo potrebno, i seo sam u kola.
Nisam znao gde ću, ali sam morao da idem. Imao sam potrebu da gutam asfalt.
Tog, 25.jula krenuo sam iz mog grada. Pušio sam cigarete, slušao muziku, i nisam brinuo ni o čemu. Preda mnom je bio put. I ja sam jedva čekao da ga pređem.
Mislim da je to taj put koji svaki čovek mora u životu jednom da pređe. Sam sa samim sobom.
Da se otarasi problema i muka.
Osećao sam se jebeno dobro, ne znam koliko dugo sam vozio, ali pao je mrak.
Ja nisam prestajao. S vremena na vreme sam sipao gorivo, popio kafu ili neko hladno piće.
Posle drugog dana, osećao sam umor. Našao sam neki motel udaljen skoro 900 kilometara od mog grada. Nije bio hotel sa sedam zvezdica ali nije bio loš.
Rešio sam da se obeznanim. Kupio sam nešto hrane, da ne crknem od gladi.
I kupio sam bocu viskija, i dosta nekog jeftinog, domaćeg piva. Vremena sam imao na pretek.
Želeo sam da ga dobro iskoristim. A trebalo mi je i jebeno tuširanje.
Od čega sam bežao? Ne znam. Ali žudeo sam za adrenalinom. Za avanturom. Zato sam pokupio sve jebene pare od gazde. Sve sam mu oteo i upustio se u neku svoju avanturu, ne znam gde će me odvesti. Spustila se kiša, povukla me je u svoje tamno plavetnilo, bilo je lepo. Bio sam pijan.
Viski i pivo su odradili svoje.'
Нема коментара:
Постави коментар