Nebo je gorelo,ja nisam prestajao da koračam. Išao sam samo
napred,nisam gledao gde,nisam gledao kuda,nisam mario za to. Izgubio sam pojam
o vremenu,nije mi to ni bilo bitno. Želeo sam samo na tren da se izgubim sa
ovog sveta,i činilo mi se da sam to nekako i postigao. Činilo mi se da
sanjam,oko mene je bilo puno svetla,sve se tako brzo okretalo,a ja sam samo
koračao kroz to,kao da prkosim toj sili. Sili ko ja gutala sve ljude,i sve
stvari oko mene. Koja je davala neki svoj ritam i upravljala životima i sudbinama
drugih. Ali mene nije mogla,ja sam bio jedan prkos,koji je svesno odudarao od
vrtloga. Mene je vodio korak,i želja za begom. Nije me vodilo srce,srce je
davno prstalo da kuca,ali tu je.
Tako sam naučio da idem suprotnim smer,da ne igram kako
drugi sviraju,da presečem konce koji su
od mene načili marionetu.
Igrao sam svoj ples,prljavi ples. Igrao svoju igru ,išao
svojim putem. Slušao sebe. Mada sam se znao prevariti nekada,samo sege sjebati.
Srce ne kuca,tu je.
Ko ga čuje?
Нема коментара:
Постави коментар