Začuđujeća velika ta sebičnost kod ljudi. Većini je stvoren ego, a nisu ni svesni da ga poseduju. I ego hrane prokletom i ograničenom i nadasve glupavom svakodnevnicom. Ne vide ništa oko sebe. Ne vide da postoji svet. Svet, kakav je takav je, ali postoji. Dovoljno plitki i glupi da otvore vrata svoga uma, i ne uoče još na desetine svetova. Plitki ljudi ne vide život oko sebe. Život u travi, drveću, praznim klupama, punim ulicama, pokvarenim i slupanim automobilima na otpadu. Svuda se nešto odvija. U sadašnjosti, prošlosti i budućnosti.
Ljudi hrane svoj ego mrvicama koje dobijaju jedni od drugih. Sami su sebi najveća propast. Ograničenog mišljenja, ograničene sposobnosti da vole, čak i ne poseduju to. Iako poseduju, poslednje koga vole su ONI sami, uporno hraneći svoj ego, ubijaju sekunde jednog bednog života na Zemlji. Iako ne vole sebe, njihovi uspesi su najbitniji, njihove tuge su najveće. Iako vrlo često ne shvataju ni jedo, ni drugo. Ljudi su sebični. Ne cene više ni ljubav, kao što bi trebalo. Troše je kao reč, a guše je kao osećaj. Više ne cene poštovanje, ne cene strast, ne veruju u romantiku. Ljubav i što nabrojah, i šo po nekoj logici ide uz ljubav, sveli su na puku jebenu reč.
Ljubav je ostala samo puka reč. Nema više ko da pročita pesmu pod prozorom, da ostane u kafani do zore, posle prvog poljupca. Nema više iskre među ljudima. Nema više emocije koja je vidljiva i koja nesvesno drma svet i realnost oko sebe. Sada ljubav, kao obična reč, drma neku realnost koja je izgubila bitku sa vremenom. Ustvari grešm, ta realnost je takva samo na prvi, pa možda i narednih 50, pogleda. To je jedna tanka linija između stvarnosti i jednog divnog emotivnog stanja, koje se zaista poredi i koje predstavlja neku potpuno petu dimenziju. Neko mesto gde samo prava ljubav može da te odveede. Gde poljubac može biti ključ za neki univerzum gde sve oko vas nestaje, gde se sve ruši i gde ostajete samo vi i vaša ljubav. Ne reč. Nego ono što spaja dve duše.
Ljudi nemaju dušu, a žele biti voljeni. Zašto? Pročitali su u romanima, videli na filmovima, pogodile su ih pesme, iako nikada nisu shvatili pravu poentu ti pesama, i srž tih stihova. LJudi se igraju sa emocijama. KOriste ih kao izgovor za mnoge gluposti koje ih obuzimaju, koje su videli ili čuli od drugih, istih takvih.
Nema iskrenosti ni prema samima sebi, ni prema onome što kriju unutra. Jer to što treba da bude unutra, ne postoji. Postoji praznina, i strah od priznavanja te praznine i ograničenosti. Strah od svet,a od govime, od pokušaja. Ljudi očekuju da budu zauvek srećni, da zarađuju veliku lovu i da uživaju do svoje smrti. Ne shvatajući da je smrt odavno počela, baš onda kada ste se rodili.
Godina ima onoliko dana, koliko ih ti napraviš. Možda je to pet, deset, možda samo jedan, ali veruj mi i taj jedan je itekako vredan.
Ne znam, tražio sam sebe dugo. Pokušavao da sredim misli i nered u glavi, i katkad to radim ponovo. Navika ili prokletstvo ne znam šta bih ti rekao. Pada kiša u Beogradu i divna je. Posle druge boce vina, na papir mi izleće ono što mi duša govori.
Iskreno se bojim za ljude, iako ih baš ne volim, ne bih voleo da zalutaju u toj masi zombija i masi ograničenih misli.
Gubio sam bitke, i ne sumnjam da ću ih gubiti još dugo, dugo vremena. Ali shvatio sam da, reka nosi stvari nizvodno, i da sve može da prođe samo ako ga pustiš. Samo ako naučiš nešto o sebi i ako počneš da barem malo koristiš mozak. Samo ako malo počneš da koristiš sebe. U najboljem i najgorem svetlu. Vraćam se pomalo starim demonima, ludostima. Osećam se dobro. I ne, nisam prestao da razmišljam o samoubistvu. Niti se osećam mrtvim, niti ranjenim. Osećam se pakleno umornim. Najgore od svega što ti se može zadesiti je da postaneš sebičan i da misliš da su tvoja osećanja najveća i najjača na svetu. Onda postaneš prazniji nego što si bio, i tvoja osećanja postaju deo tvoje prljave i bolesne mašte. Jer ono što stvarno shvatiš posle dugo ćutanja i razmišljanja, je da tvoja sreća nije jedina na svetu, niti je tvoja tuga jedina, niti ljubav. Niti si jedini koji će stajati na mostu i poželeti da ga proguta zemlja. Nisi, da, kako li to sada zvuči?
Sve manje i manje je ljudskih bića u ovom svetu. Populacija raste, da. Ali duše nestaju. Svetom lutaju mentoli zakržljalih mozgova. Bez duše, nesveni da su kopije,fabrička serija.
Razmisli o tome. Pisao sam o svojim tugama i svim emocijama, jer sam se osećao kao na infuziji. Dobijao sam snagu i uspevao da ustanem svaki put kada bih pao.
Pisao sam jer sam želeo da postanem pisac. I dalje to želim. Neću da me porede sa bilo kim. Ja sam takav kakav sam. Radim ono što mi srce kaže. Smejem se, pokušavam da plačem kada se u meni odigrava borba, sanjam ljubav, pijem da bih bio manje tužan, budim se sa osećajem da sam na svet došao kao greška. Budim se sa osećajem kao najusamljeniji čovek na svetu. I navikao sam na to. Na nespavanja, košmare, budne noći, svitanja. Svitanja su bila kao novčić, imale su dve strane, jedna je bila suviše dobra da bila istinita, druga je bila pravi haos na zemlji. Čuda su to. Um je protiv mene u većini slučajeva. Ali naučio sam da progutam sve to. Naučio sam da budem najjači kada sam najusamljeniji. Naučio sam da blefiram. Koliko ću izdržati? Ne znam.
Ljubav nikada neće otići. Neće ni tuga. Ni smrt. Sve to čeka na tebe. Na sve nas.
Ljudi hrane svoj ego mrvicama koje dobijaju jedni od drugih. Sami su sebi najveća propast. Ograničenog mišljenja, ograničene sposobnosti da vole, čak i ne poseduju to. Iako poseduju, poslednje koga vole su ONI sami, uporno hraneći svoj ego, ubijaju sekunde jednog bednog života na Zemlji. Iako ne vole sebe, njihovi uspesi su najbitniji, njihove tuge su najveće. Iako vrlo često ne shvataju ni jedo, ni drugo. Ljudi su sebični. Ne cene više ni ljubav, kao što bi trebalo. Troše je kao reč, a guše je kao osećaj. Više ne cene poštovanje, ne cene strast, ne veruju u romantiku. Ljubav i što nabrojah, i šo po nekoj logici ide uz ljubav, sveli su na puku jebenu reč.
Ljubav je ostala samo puka reč. Nema više ko da pročita pesmu pod prozorom, da ostane u kafani do zore, posle prvog poljupca. Nema više iskre među ljudima. Nema više emocije koja je vidljiva i koja nesvesno drma svet i realnost oko sebe. Sada ljubav, kao obična reč, drma neku realnost koja je izgubila bitku sa vremenom. Ustvari grešm, ta realnost je takva samo na prvi, pa možda i narednih 50, pogleda. To je jedna tanka linija između stvarnosti i jednog divnog emotivnog stanja, koje se zaista poredi i koje predstavlja neku potpuno petu dimenziju. Neko mesto gde samo prava ljubav može da te odveede. Gde poljubac može biti ključ za neki univerzum gde sve oko vas nestaje, gde se sve ruši i gde ostajete samo vi i vaša ljubav. Ne reč. Nego ono što spaja dve duše.
Ljudi nemaju dušu, a žele biti voljeni. Zašto? Pročitali su u romanima, videli na filmovima, pogodile su ih pesme, iako nikada nisu shvatili pravu poentu ti pesama, i srž tih stihova. LJudi se igraju sa emocijama. KOriste ih kao izgovor za mnoge gluposti koje ih obuzimaju, koje su videli ili čuli od drugih, istih takvih.
Nema iskrenosti ni prema samima sebi, ni prema onome što kriju unutra. Jer to što treba da bude unutra, ne postoji. Postoji praznina, i strah od priznavanja te praznine i ograničenosti. Strah od svet,a od govime, od pokušaja. Ljudi očekuju da budu zauvek srećni, da zarađuju veliku lovu i da uživaju do svoje smrti. Ne shvatajući da je smrt odavno počela, baš onda kada ste se rodili.
Godina ima onoliko dana, koliko ih ti napraviš. Možda je to pet, deset, možda samo jedan, ali veruj mi i taj jedan je itekako vredan.
Ne znam, tražio sam sebe dugo. Pokušavao da sredim misli i nered u glavi, i katkad to radim ponovo. Navika ili prokletstvo ne znam šta bih ti rekao. Pada kiša u Beogradu i divna je. Posle druge boce vina, na papir mi izleće ono što mi duša govori.
Iskreno se bojim za ljude, iako ih baš ne volim, ne bih voleo da zalutaju u toj masi zombija i masi ograničenih misli.
Gubio sam bitke, i ne sumnjam da ću ih gubiti još dugo, dugo vremena. Ali shvatio sam da, reka nosi stvari nizvodno, i da sve može da prođe samo ako ga pustiš. Samo ako naučiš nešto o sebi i ako počneš da barem malo koristiš mozak. Samo ako malo počneš da koristiš sebe. U najboljem i najgorem svetlu. Vraćam se pomalo starim demonima, ludostima. Osećam se dobro. I ne, nisam prestao da razmišljam o samoubistvu. Niti se osećam mrtvim, niti ranjenim. Osećam se pakleno umornim. Najgore od svega što ti se može zadesiti je da postaneš sebičan i da misliš da su tvoja osećanja najveća i najjača na svetu. Onda postaneš prazniji nego što si bio, i tvoja osećanja postaju deo tvoje prljave i bolesne mašte. Jer ono što stvarno shvatiš posle dugo ćutanja i razmišljanja, je da tvoja sreća nije jedina na svetu, niti je tvoja tuga jedina, niti ljubav. Niti si jedini koji će stajati na mostu i poželeti da ga proguta zemlja. Nisi, da, kako li to sada zvuči?
Sve manje i manje je ljudskih bića u ovom svetu. Populacija raste, da. Ali duše nestaju. Svetom lutaju mentoli zakržljalih mozgova. Bez duše, nesveni da su kopije,fabrička serija.
Razmisli o tome. Pisao sam o svojim tugama i svim emocijama, jer sam se osećao kao na infuziji. Dobijao sam snagu i uspevao da ustanem svaki put kada bih pao.
Pisao sam jer sam želeo da postanem pisac. I dalje to želim. Neću da me porede sa bilo kim. Ja sam takav kakav sam. Radim ono što mi srce kaže. Smejem se, pokušavam da plačem kada se u meni odigrava borba, sanjam ljubav, pijem da bih bio manje tužan, budim se sa osećajem da sam na svet došao kao greška. Budim se sa osećajem kao najusamljeniji čovek na svetu. I navikao sam na to. Na nespavanja, košmare, budne noći, svitanja. Svitanja su bila kao novčić, imale su dve strane, jedna je bila suviše dobra da bila istinita, druga je bila pravi haos na zemlji. Čuda su to. Um je protiv mene u većini slučajeva. Ali naučio sam da progutam sve to. Naučio sam da budem najjači kada sam najusamljeniji. Naučio sam da blefiram. Koliko ću izdržati? Ne znam.
Ljubav nikada neće otići. Neće ni tuga. Ni smrt. Sve to čeka na tebe. Na sve nas.
Нема коментара:
Постави коментар