понедељак, 15. децембар 2014.

Ispovest mrtvog pisca. Pismo sa drugog sveta.

''Pakao.
 Ne izgleda tako loše. Sedim u prljavom baru, ispijam piće.
Oko mene bagra, svako gleda svoja posla. Piju u tišini.
To mi se svidja ovde. U paklu, svako ćuti i pije.
Svako muči svoju muku. Pa jebeno u paklu smo!
Ja pijem i pišem. I tražim neki način da ove kratke priče pošaljem gore, ovim 'živim' ljudima.
Pakao se ne razlikuje previše od živog sveta.
Ovde si niko i ništa, i celu večnost kružiš po barovima, bordelima. Uživanje u porocima.
I tako jebena čitava večnost. Barem ja mislim da je tako.
Nikoga nisam pitao. Niti me interesuje.
Previše dugo nisam popio ništa, čitavih petnaest minuta.
Zašto sam umro? Nisam imao računa da živim.
Napili smo se do smrti, moji demoni i ja.
Smrt je koračala po mojoj sobi. Uzela me je lagano, za ruku i produžili smo dalje.
Osetio sam pravo olakšanje. Svet je bio manji za jednu izgubljenu dušu.
Ja sam se osetio oslobođenim.
Samo ovde u paklu nema ljubavi. Zato pišem o piću, a ne o kurvama.
Neko je jednom rekao 'Lako je pisati o kurvama, ali je mnogo teže pisati o pravoj ženi'.
Baš je bilo tako. Samo sam pisao o piću, i o svojoj smrti.
Pisao sam i o sećanjima.
O onome što sam zapamtio iz sveta živih.
Ono što mi se gore sviđalo. Nije bilo mnogo lepih stvari, ali neke sam zaista voleo.
Voleo sam nju.
Stvarno, jesam.'

Нема коментара:

Постави коментар