недеља, 28. децембар 2014.

Gledajući sneg kako pada.

Prilaziš mi lenjo, baš kao ovaj sneg što pada. Lenjo i polako. Tek si se probudila. Još je blag onaj osmeh. Još smo u tišini i samo se gledamo. Ovu tišinu ne treba kvariti. Pričamo pogledima, taj sjaj iz tvog oka govori mi više od hiljadu reči.

Milujemo se pogledima. Uživam u tišini sa tobom. Uživam da te gledam kako sanjivo piješ kafu, smešeći se. Hajde da ćutimo još malo. Hajde još malo. Ne, nemoj da prestaneš, nemoj da pričaš.
Samo me gledaj, samo se smej. Volim ova jutra i ove tišine kada sam sa tobom.

Uporno sklanjaš taj nemirni pramen što ti smeta. Ali on tvrdoglavno neće da se skloni. Ne trudi se. Dobro ti stoji. I dalje smo u tišini, pijemo kafu, imamo svojih pet minuta. Na radiju kreće moja pesma, tvoja pesma. Ona pesma! Njišeš se u ritmu kao da će sve zauvek biti u redu. Kao da će svo vreme ovog sveta stati u ovakvo jutro. Odvlačiš me do prozora, i grlim te.

Posmatramo prvi sneg u našem gradu. Prvi sneg. Toliko smo ga čekali. Volim sneg, oduvek sam voleo da gledam kako pada. Primećujem da si obukla moj duks. Smešno ti stoji. Ali tako si mazna u njemu. Znam da voliš moje stvari. Kao da si obukla džak. Nije moguće da si tako sitna.

Tako si sitna, a sav moj svet je u tebi. Nastavljamo da ćutimo, gledajući sneg kako pada.

Нема коментара:

Постави коментар