Subota. Mislim da je bio Decembar.
Sijalo je sunce, ali bilo je gladno.
Beograd je prelep.
Bližili su se praznici. Okićen grad.
Noću je sijao kao najlepša zvezda u Kosmosu.
To je moj grad. Ljubav.
Moje ulice.
Ulice nose sećanja. Ne zna im se broj.
Prelepe ulice.
Uživajući sam koračao njima.
Sećam se, tog dana sam otišao u grad jer sam imao želju da vidim te ulice.
Prija mi šetnja po gradu. Ustao sam kasno, doručkovao i otišao.
Nisam znao gde ću.
Samo sam želeo da šetam.
Slušao sam omiljene pesme, i šetao.
Evo i sada mi taj prizor izvlači osmeh.
Bilo je mnogo takvih dana. Ali ovaj posebno pamtim.
Seo sam da popijem kafu.
Trebala mi je kafa. Tog dana bila je prva.
Dugo sam sedeo i uživao u plavom nebu, Suncu, kafi i prolaznicima.
Eh da, i u muzici.
I osećao sam se savršeno. Daj je bio savršen.
Taj trenutak je bio savršen. To je bio moj svet.
I nikoga još nisam upoznao sa njim.
Možda ćeš shvatiti kakav je, iz par redova napisanih o njemu.
Нема коментара:
Постави коментар