I prošlu noć sam proveo ispijajući pivo. Opijajući se, ubijao sam tugu u sebi, smanjivao bol i potpuno ugušio ljubav. Morao sam, bio sam kriv i morao sam nešto da preduzmem. Znam da će me mnogi osuditi zbog ovoga, ali ja to tako vidim. Takav je moj izlaz, i beg od sveta. Toliko sam je voleo, da sam počeo da je mrzim zbog toga.
Noć mi je bila najgora, tek sada sam počeo istinski da shvatam i osećam stihove pesme ‘A kada padne noć, ja zovem u pomoć, jer tebe nema tuuuuu’. Ja nikoga nisam ima da pozovem, bio sam sam, bolelo je , i bio sam svestan toga.
Nisi bila tu, niko nije bio tu. Osećao sam se kao da sedim sam u mračnoj prostoriji koja imala jedan otvor na plafonu, taj otvor je bio prolaz u svet gde je sve lepo i gde su svi srećni. Ja nisam mogao da dohvatim taj prolaz. Nisam mogao da se popnem, neko mi je ukrao jebene stepenice.
Na rukama su mi se pojavili pečati od cigareta, nisam ih gasio jer sam želeo da se povredim, gasio sam ih jer sam osećao da taj bol potiskuje ovaj unutrašnji, mnogo strašniji bol. Barem sam priželjkivao da je tako. I takodje, mnoge zapaljene cigarete su slučajno završavale na mojoj koži, obeznanjen od alkohola, zaspao sam sa upaljenom cigaretom.
Bila si predivna, i prokleta. Dala si mi toliko magije, bila si savršenstvo, dala si mi zaljubljenost, a onda si mi iščupala srce svojim prelepim osmehom i prodornim tamnim očima. Okrenula si se i otišla, ja sam ostao da sedim u toj mračnoj prostoriji, bez svojih stepenica, uopšte ne razmišljajući o tom lepom svetu.
Možda sam i uživao u svom mraku, ipak bio je samo moj.
Нема коментара:
Постави коментар